NIVES STEPINAC GRGURIĆ: Uzmi posao i sreću u svoje ruke, ne boj se sebe!

PIŠE: Nives Stepinac Grgurić

Blago Vama, koji ste u onih milijun i par sto  tisuća sretnika, koji imaju tu sreću da rade, usred sveopće krize. Imate  privilegiju da pritom zaradite i primite plaću ili barem neki oblik  kompenzacije? Uh, sretnici ste. Imate svoj posao, vi ste njegov osnivač,  pokušavate ga razgranati, omogućiti i drugima, svojim suradnicima i  zaposlenicima da se izraze, ostvare i usput nešto zarade?

Pritom  nailazite na popriličan broj problema, susrećete se sa problematičnom  birokracijom, nerazumijevanjem suradnika, teško ostvarivim rokovima a  ponekad i nerazumijevanjem iz svoje najbliže i najintimnije okoline? Ali vas jos uvijek drži i nosi početni žar i strast, entuzijazam, bez  obzira na prepreke? Potpuno vas razumijem. Vi spadate u onih nekoliko  posto strastvenih poduzetnika, čija je misija produktivnost,  kreativnost, razvoj, na svim poljima, koji bi rado podijelili svoje  vizije sa svijetom ali i nesebično nagradili žar svojih suradnika i  kolega. Ali… šteta što neki to ne prepoznaju, tu ideju i plemenitost kod  vas.

“Ne možemo svi biti poduzetnici ni manageri a bome ni lideri.”,  čujem. Točno.  Neki od nas moraju biti i “obični” djelatnici, barem  privremeno dok ne prikupe dovoljno iskustva i znanja u svom fachu ali i  novaca, da bi uopće mogli pokrenuti nešto svoje. Nažalost, kod nas mnogi  to još uvijek ne razumiju, pa se guraju u tuđi posao, nameću, često  pametuju bez ikakvog (pred)znanja i sa željom da vode. Također, misle da  je upravljati samostalnim poslom, zapravo jako jednostavno i da bi i  oni to mogli pa su nerijetko puni savjeta, koji uglavnom nikud ne vode. No, prisjetimo li se narodne “lako je s tuđim________ po plotu mlatit”,  stvari postaju puno razumljivije (umetnite dio koji mislite da  nedostaje).

Nema tome dugo, nakon perioda izbivanja od nekoliko godina, okrenula  sam se opet vanjskom tržištu i jednoj  poslovnoj mreži te zahladila neke  odnose na fejsu, razočarana viđenim i doživljenim. Točnije, neke osobe i  situacije su me počele iscrpljivati jer nisu bile iskrene ni poštene a  kako sam ljubiteljica ljudskosti, iskrene riječi i dogovora, odlučila  sam se okrenuti onamo gdje me bolje razumiju, ozbiljno doživljavaju i  nude jasniji i profesionalan pristup.

Vođena mišlju, ako je princip svugdje isti, da sve društvene mreže  funkcioniraju na osnovu socijalne interakcije, koja je opet moguća jer  smo društvena bića, trebalo bi na poslovnoj mreži biti još dinamičnije,  kvalitetnije, produktivnije i uspješnije. Uostalom, ondje se nudi  druženje s istomišljenicima, poduzetnicima, zar ne?

Nažalost, čini se da je nekadašnja popularnost iste pala i izgubila  na kvaliteti, što potvrđuju i riječi jednog mog prijatelja, izrečene  pred nekoliko mjeseci. Tvrdoglava kakva jesam, morala sam se u to ipak   sama uvjeriti. Kad kažem izgubila na kvaliteti, prvenstveno mislim na  ono što se u prvi mah opaža već na home pageu a to je značajna  zastupljenost nekvalitetnih i zamornih postova, pisanih sve češće u  Facebook maniri. Da je tome tako, upozoravaju postovi negodovanja i  usporedbe dviju mreža, kod onih, savjesnijih i profesionalnijih.Čini se da su postovi primjećeniji no ikad, omiljeniji no ikad, da je  frekvencija posjeta jača no zabrinjava veći broj upita za zaposlenje i  prodaju nego kupovine i ponuda za suradnju, što je u značajnom padu u  odnosu na razdoblje unatrag 5 – 6 godina.

Ono što još jače zabrinjava je  da se na isto žale i mnogi korisnici mreže. Dakle, kriza posvuda. Istražila sam stoga što se točno u novom periodu druženja ondje nudi  na home pageu. A tamo je…zaista šaroliko. Možete tako svakodnevno  uživati u razgledavanju postova nečije večere ili ručka, pejzaža i  građevina, svekolikih (tuđih) citata a nije nemoguće ni da ćete  naletjeti na kakvu escort objavu, bez obzira imali vi u kontaktima  medicinsku sestru ili pak kakvog uspješnog businessmana, managera.

Bez obzira imali vi u kontaktima te osobe ili ne, moguće je preko vaših  kontakata, naići na razno obojene statuse jer cilj mreže je, da se sa  što više osoba povežete. Iako znalci tvrde, da uspješan marketing na socijalnim mrežama treba  biti u omjeru 80:20 u korist zabavnih objava, koje nemaju veze sa vašim  poslom, primjećuje se sljedeće: oni koji o tome najviše govore nekako se  manje drže tog principa i nikad ne lajkaju vaše postove a oni koji  redovno postaju tuđe misli (citate), u stvari su samo lovci na lajkove,  koji se kite tuđim perjem, na loš način prezentiraju sebe i svoj rad jer  ga gotovo uopće ne spominju i ne ističu.

Osjeća se da u stvari tragaju  za poslom pa čak i zabavom te da na poslovnoj mreži gube vrijeme. S  obzirom da su ondje očito zalutali, tko bi ih zaposlio? I ovdje ima  zabave svih boja i uzoraka, napretek, skoro više nego ozbiljnih ponuda i  postova. Ne čude stoga postovi poslovnih žena u stilu “ako nemate posao u trajanju barem dva sata, nemojte se javljati u inbox”.

Molim? U što se to pretvaraju društvene i poslovne mreže? A gdje su onda manageri i ulagači? Malo je tako ondje ozbiljnih ulagača i koordinatora poslovanja kao i  sponzora a puno više onih koji prezentiraju sebe i rade na slici  vlastitog imagea, koji nastoje izgraditi i postanjem senzibilnih  postova, nabijenih empatijom. Iskreni oni ili ne, može se svakodnevno   zateći barem nekoliko postova, koji nas podsjećaju da postoje i manje  sretni, nezaposleni, beskućnici i sl. kojima se na ovaj način (lajkanjem  i motiviranjem na akciju) nastoji pomoći i popraviti stanje.

No, je li  to ispravno rješenje? Kako se zapravo nekome pomaže? Nije problem darovati, uostalom, svako malo nekome nešto poklanjam  ali svjesna poruke: “Nemoj čovjeku dati ribu već ga nauči loviti ribu i  nahranio si ga za čitav život.” Također i quote “Leaders don’t create  followers, they create new  leaders” ovdje dobiva puni smisao, kvantiteta gubi u odnosu na kvalitetu, osoba i sadržaja. Manje sretnima ( a ipak sposobnima) više će značiti ako im se pokloni  šansa da se ostvare i uspiju, zar ne?

Pravi manager i drugima daje šansu  da se ostvare (onima za koje zna da su kvalitetni) jer njihov uspjeh je  i njegov uspjeh. Pravi leader pak, točno zna put, način uspjeha i kako  voditi druge na njihovom putu. Lakše je stoga (još uvijek) trgovati i prodati tuđe ideje i proizvode  nego ih sam osmisliti, izraditi i plasirati, nekog u tom procesu  zaposliti, odškolovati i razviti. Da bismo se međutim, razvijali i kao  društvo, trebamo razvijati sebe i druge, nesebično davati šanse i  drugima. Posebno ako to u sebi imamo urođeno. Pregledom postova na  poslovnoj mreži nameće se pitanje, a gdje su onda na poslovnoj mreži  manageri, ulagači? Slabo su aktivni, promatraju i šutke rade!

Ako vam vide profil i ocijene  da ste im interesantni za njihov posao, sigurno će vas kontaktirati i  prezentirati svoje ideje i planove pa makar se vi načekali. Ali uglavnom  vam se neće obratiti radi posla oni već njihovi “headhunteri”, službe  koje za njih i njihov business traže kvalitetne, nadarene i sposobne.Vjera u sebe je motor napretkaSebični, kritički i još gore, anksiozni stav, ne donosi napredak nego  vuče unatrag i nikome ne koristi. Samo vjera u sebe i upornost,  doprinose razvoju znanja i vještina, naših i tuđih.

“Lijepo je primiti pohvale i lajkove, međutim, od njih se ne živi.”,   čula sam na desetke puta iz raznih izvora. Upravo to je još jedan od  razloga zašto bismo više trebali cijeniti one koji nam daju posao i  štoviše, novčano su nagrađivali ili nagrađuju naš rad. “Koliko se  plaća?”, često je pitanje na početku suradnje da se neki nisu ni  dokazali i još uvijek su ” no name”. Drugi pak previše cijene sebe i  precjenjujući se, nabiju si previsoku cijenu. Čovjek uvijek mora znati  svoju vrijednost ali i poziciju na kojoj trenutno stoji. Nažalost, mnogi  ju ne znaju.

Tako pitanje: “Zašto je ljudima tako teško organizirati se,  samostalno pokrenuti posao ali i drugima dati priliku da se ostvare i  ponešto zarade a tako lako kritizirati i tražiti mane nad tuđom  organizacijom ili poslovanjem?” daje odgovor: “Zbog nesigurnosti i  manjka hrabrosti, da se ulove u koštac sa eventualnim neuspjehom. Lakše  je promatrati tuđi rad sa strane i nalaziti mu nedostatke i uputiti  kritiku. Za tuđi rad jednostavno nisi odgovoran. Preuzimanje  odgovornosti traži unutrašnju snagu.”

Osobno bih si čitav život predbacivala da se nikad nisam okušala u  samostalnom poslu. Krenula sam sama, od minimalnih uvjeta i u samom  početku nailazila na jako velik otpor najbliže okoline. Međutim, bila  sam tvrdoglava i uporna u svakom svom planu i nastojanju, branila svoje  ideje i stavove, što se kasnije pokazalo itekako dobrom odlukom. Ljuti me stoga svaka primjedba i zadiranje u isti, posebno od onih koji  dan – danas nemaju petlje pokrenuti se i ostvariti svoje zamisli a puni  su savjeta, ideja i(li) primjedbi. Nismo svi rođeni za management, nismo svi nadareni za poduzetnike ni  managere ali se te stvari mogu naučiti. Najbolje se nauče na vlastitim  greškama i propustima. Šteta što se nekima ne da učiti.

Nevjerojatan je tako broj onih koji misle da mogu bolje obavljati  zadatke od drugih. Imam tako nekolicinu poznanika, koji su uvjereni da  su manageri tvrtki u kojima rade nesposobni, vječito su im na tapetu a  sami jedva obavljaju svoj posao i tragaju za načinima kako što bolje  iskoristiti, oštetiti svoju firmu. Takve osobe imaju usađen potpuno  krivi obrazac ponašanja, po kojemu bi svi valjda trebali biti jednako  plaćeni, bez obzira koliko vrijede i firmi doprinose. Oni uvijek u nečemu nalaze nepravdu i opravdanje za sebe a kad im se  povjeri zadatak pun izazova, ustuknu pred njim ili ga ne uspiju  realizirati. Štoviše, prepadnu se izazova i opet, pogađate, okrive druge  za svoje strahove i neuspjeh. Zanimljivo, zar ne?

Usta su im puna  samohvale i kritike prema drugima, u sve se guraju i razumiju a zapravo  nemaju neka osobita znanja i petlje da se ostvare. Uvjereni su da bi mogli voditi poslove i firme a jedva obavljaju i to  malo povjerenog im posla. Dok je takvih, brže se nazaduje i stoji u  mjestu nego napreduje. Kad neki promijene obrazac ponašanja i shvaćanja,  možda nam svima i krene na bolje. Što kažete?Neki su tako rođeni za stvaranje, drugi za kritiku, stajanje u mjestu  i kočenje prvih ili im se tokom života više dopadne biti prosjekom. Činjenica je da je sve manje poduzetnika, managera i onih koji bi rado  pokrenuli neki posao a čini mi se i sve manje lidera a sve više  pratitelja i tragača za zaposlenjem. No kako uopće i voditi,  organizirati neki posao, kad je prilično teško za njega naći pravu radnu  snagu?

Na našim prostorima još uvijek vrijedi poznata ‘lako ćemo’ i  “bude netko drugi obavio” kao i “ja sam dovoljno kvalitetan” a onda se  iznenadimo kad nas netko protekne i to baš onaj koji je uporno i  marljivo radio na sebi godinama. Ljudi bi tako rado preskočili neke  stepenice, nužne za uspon i rast a kad ne uspiju u svom naumu, obavezno  su im krivi manageri i okolina. Kad je poduzetnički, managerski posao tako lagan, zašto ga sami ne  pokrenu, organiziraju ali i naplate?

Neki su tako rođeni da vode  i  stvaraju dok su drugi tu da bi čitavo vrijeme obavljali zadane zadatke  za njih. Što se čudimo, tako je i u životinjskim svijetu, tko je jači, taj vodi i  pobjeđuje a one najsposobnije, uspjet će naučiti novim vještinama. Rast  je neophodan, uvijek se može biti još bolji i kvalitetniji a učenje  nikad ne prestaje.“Bzvz sto studiramo, ionako nećemo naći posao u struci.”, sjećam se  svojih malodušnih studenata, deset godina unatrag. Već tada, bili su bez  jasne vizije što će sa sobom. Puno njih je studiralo samo da ne izgubi  studenska prava i da udovolji roditeljima. Uvijek sam ih motivirala:  “Ako ne nađete posao u struci, stvorite vlastiti posao i nemojte se  plašiti izazova i samoostvarenja.” “Pa kako ćemo, bez posla, novaca, podrške?” “Lijepo, uporno, oslonite se na svoje snage. Samo najuporniji i najjači pobjeđuje.”

Gledali su me u čudu. Danas neki od njih imaju samostalne businesse i smiju se na nekadašnje strahove. Činjenica je, tko god i danas razmišlja poput njih nekad i njima  sličnima, neće u životu ostvariti puno. Pobjednici su oni koji se nikad  ne predaju, kod kojih borba neprekidno traje i ma koliko puta pali, ma  koliko puta ih kočili i smetali, oni ne odustaju, nalaze rješenje i tamo  gdje ga se ne nazire, svjesni da sažaljenje ne vodi nikud i da se  cijene samo uspješni.

Da sam provodila dane sažalijevajući se, nikad  ništa od sebe ni od života ne bih napravila a korisna energija rastepla  bi se uzalud. Da sam sjedila na kavama, paleći jednu za drugom, gledajući što drugi  rade, ne učeći i ne istražujući dok su se drugi zabavljali, da nisam  radila dok su drugi spavali, nikad ne bi bilo stotina tekstova i  kreacija koji su mnogima pomogli i uljepšali život, a ni ja ni obitelj ne  bi bili zadovoljni sa mnom i postignućima.

Kad ljudi shvate da bez rizika nema dobitka, da bez padova nema  uzleta i rasta a bez borbe da nema ničega, možda nam i krene na bolje.  Kad oni koji nas koče u našem razvojnom procesu napokon shvate da svojim  rušilačkim stavom štete sebi i drugima te da smisao života ne može biti  samo traganje za ljubavlju, ljubakanje i tepanje o ljubavi,  naš i  njihov razvoj doživjet će potpuni procvat. Smisao života jest ljubav ali  i osobni razvoj i ostvarenje, na svim poljima. Tek tada je i ljubav  moguća, u svakom svom obliku, kad je osoba zadovoljna sobom.

Jedna od najgorih stvari koja se može nekoj osobi dogoditi nije stoga  emotivna povreda jer ona se zaliječi s vremenom već gubitak posla,  mogućnosti da radi i privređuje, da bude ovisan o drugome i time da  postane njegov/njen rob ili žrtva. Upravo zato, kad nekome želimo zaista  dobro, nije dovoljno samo voljeti,  tješiti, bodriti, pružiti ruku i  nahraniti ga već mu pomoći da stane na svoje noge, postane ekonomski  neovisan i time spasi svoju egzistenciju.

U tome se ogleda najveća  moguća snaga ali i ljubav jer koliko za nekog možemo učiniti je test  moći a u kojoj mjeri ga prihvaćamo takvim kakav jest, test je ljubavi.Istina je da ne možemo svi biti poduzetnici, manageri ili leaderi ali  budimo onda barem pristojni i ne kvarimo, ne ugrožavajmo drugima  poslove i sredstva za život. Štoviše, umjesto lajkova, hvale i praznih  obećanja ili još gore, rada iza leđa, ako već tvrdimo za sebe da smo  jaki, dobroćudni, dobronamjerni i plemeniti, ponudimo im razvoj,  potaknimo njihovu proizvodnju i materijalno te iskoristimo sve vlastite  mogućnosti za osobni i tuđi napredak.

Stoga, idući put kad me pitaju “Pa kako stalno radiš, dan i noć,  stalno si za računalom ili nešto dizajniraš i stvaraš, stalno si  zauzeta, skoro ništa ne odmaraš.” sa zadovoljstvom ću reći: ” Radim jer  ne očekujem da mi netko nešto da, pokloni i zato što neće drugi obaviti  umjesto mene. Barem ne na onaj način kako ja to zamišljam. Radim jer to  volim i da sebi i drugima omogućim bolji život. Ljubav je slatka ali od  nje se ne živi, njom nitko ne može platiti svoje ili tuđe račune.

Ja  ljude volim tako da im dajem prilike, da rade, da se ostvare, da zarade.  Radim i zato što me tjera nagon za stvaranjem i to ne od jučer već  čitav život. Baš zato što mnogi malo previše odmaraju a manje rade i  previše nagrade očekuju za nerad, ništa ni nemaju (ili premalo imaju). Svi smo mi kovači svoje sreće i utječemo na tuđu.

Uzmi zato još danas svoj posao i sreću u svoje ruke, što se bojiš sebe?” Više kolumni na http://www.whattafashion.com/