Davor Ebner nikada nije delovao kao čovek koji je svoj život planirao po pravilima. Od sarajevskih klubova i ploča Beatlesa, preko Regine, velikih koncerata i turneja, do rata, izbeglištva i povratka u Sarajevo, Ebnerov život odvijao se između dve krajnosti: euforije rokenrola i surove stvarnosti života koji se preko noći može promeniti. I baš zato ovaj razgovor nije samo priča o rok zvezdi. Ovo je razgovor sa čovekom koji je preživeo različite verzije sebe i još uvek traži onu pravu.
Jer, kako sam kaže: „Život je potraga za smislom, šteta što kratko traje.“
FM42: Davore, kada danas pogledate svoju muzičku karijeru, šta vam prvo pada na pamet?
D.E: Pada mi na pamet da sam mogao biti veterinar, uživati u liječenju životinja, piti rakiju sa domaćinima i biti s mesom i mlijekom obezbijeđen za čitav život. S druge strane, sjetim se svih dragih i malo manje dragih ljudi koje sam upoznao svih ovih godina. Na pamet mi padnu putovanja, strahovi, nesigurnost, pa i pretjerana sigurnost u sebe.
Padne mi na pamet to da me muzika, kako god to zvučalo, izvukla iz grotla rata. Padne mi na pamet i izbjeglička kolona u Njemačkoj, gdje sam sreo svoje fanove kojima sam davao autograme u redu za humanitarnu pomoć, na čuđenje njemačkih službenika.
Padne mi na pamet i povratak u Sarajevo i ponovno hvatanje životnih konaca. Briga mojih roditelja zbog nestabilnosti tog posla. A ponekad mi na pamet padnu koncerti, druženja, pijanstvo, uživanje u lakim drogama, teški mamurluci za koje bih bezuspješno govorio da su zadnji.
Sjetim se također nelagode pri davanju autograma, odgovora na glupa pitanja novinara, sitnih provokacija, neprospavanih noći zbog grešaka koje sam napravio, vječne dileme – šta i kako? Straha od siromaštva i vječnog pitanja: što je to meni sve trebalo?
Sjetim se također i kreativnog posla u studiju, stvaranja nove emocije za mikrofonom, takmičenja sa samim sobom, tjeranja do granice bola. Gutanja raznih preparata da bi mi grlo izdržalo dva sata pjevanja na koncertu. Žamora publike, čak i letve koja me pogodila na jednom koncertu.
Sjećam se tete sa pijace koja bi me pogurala s dodatnom mrkvom za supu. Sjećam se i neuspješnih bendova i pokušaja bavljenja muzikom. Sjećam se potrošenog novca na gluposti i malo manje potrošenog novca na pametne stvari…
Ponekad se sjetim nekih koncerata gdje bih se osjećao kao dr. Jekyll iza scene, s pivom u ruci i bensedinom u grlu, a Mr. Hyde na sceni par minuta kasnije. Sjetim se prilijepljene košulje od znoja i gutljaja alkohola nakon koncerta, te cigarete koja tada ima najbolji ukus. Sjetim se sumiranja koncerta i traženja grešaka u ADHD mozgu nakon.
Sjetim se i lijepih i malo manje lijepih žena koje su gledale u mene kao u Boga, dok sam se ja gušio u svojoj nesigurnosti i čekao da se sve završi pa da odem kući i pokrijem se dekom.
FM42: Da li ste vi izabrali muziku ili ona vas?
D.E: Muzika je našla mene, kroz brata, kroz njegov likovni studij, kada sam morao gologuz pozirati za njegove crteže. Tada sam ja, iz dosade upornog stajanja, određivao šta ćemo slušati. Imali smo 400 ploča. Beatlesi su bili redovni.
Odredio je i EI Niš usisivač kojim sam subotom morao usisavati stan po rasporedu. Pa sam od dosade pjevao, misleći da me niko neće čuti.
Veliku ulogu je igrao i koncert Bijelog dugmeta 1985. godine, na koji me brat vodio i koji mi je otvorio nove vidike, mada sam bio toliko nizak da nisam vidio stage. Ali me je ta energija raznijela.
Kasnije su došli drugi bendovi i maštanja o tome kako ja mogu isto i da oni nisu ništa bolji od mene. Greška, naravno…
FM42: Šta mislite o današnjoj muzičkoj sceni?
D.E: Ne mislim ništa… Svako doba ima svoju muziku. Trendovi se mijenjaju. Ono što je meni nekada bio Ivo Robić, star i dosadan, sada sam ja svom djetetu i drugim generacijama.
Ne treba lamentirati nad sudbinom starohana koji se nisu prilagodili ili koji jednostavno ne žele da se prilagode novoj muzici. Ocjenjivati današnju muziku je kao kada stari frajer ocjenjuje dobru pičku, a ona ga ne jebe ni 5%, i pri tome se žali da ga ona ne razumije, dok u sebi govori: „Bez starca nema udarca.“
U svakoj muzici, i staroj i novoj, ima dobrih i loših stvari, s tim da je danas izbor ogroman.
FM42: Šta je za vas bilo važnije – biti dobar muzičar ili biti svoj?
D.E: Najvažnije je imati pun stomak i plaćene račune. Ako to možeš raditi sa svojom muzikom, odlično, a ako ne, onda odjebi i prebaci se na nešto drugo.
Ja sam imao sreću u životu i imam i dalje, da pjevam u operi, tako da imam taj luksuz da budem svoj. Dobar muzičar ili pjevač ne znači nužno da si uspješan. Autentičnost ti daje smisao. Boja glasa te određuje i emocija koju možeš prenijeti na nosač zvuka.
Beatlesi su svirali grozno, ali su imali ono nešto. Pjesme i feeling.
FM42: Koliko kompromisa umjetnik treba da napravi, a da i dalje može da se pogleda u ogledalo?
D.E: Nekada je bilo uvriježeno da se sluša bilo publike, što je onda dovodilo do toga da se, u pravilu, uvijek zajebeš. Jer frekvencija publike nije nužno i tvoja frekvencija, te dolazi do sudara koji je neminovan.
Najviše poštujem umjetnike beskompromisne, one koje rade isključivo ono što im se sviđa, slušajući svoje „ja“. To će doprijeti na kraju do publike koja ti je kompatibilna. Ne moraju to biti mase, ali su barem iskreni i sa njima možeš graditi odnos povjerenja.
Zadnjih godina, otkako sam napustio bend, kada se pogledam u ogledalo, kažem sebi: „Bravo, macane.“
Radiš ono što te ispunjava bez obzira na rezultate, grčevito branim svoj rad i ponosan sam na njega. Kome se ne sviđa, neka odjebe.
FM42: Kada se jednog dana podvuče crta ispod svega što ste uradili, šta biste voljeli da ljudi kažu?
D.E: Epitaf neka bude: „I still haven’t found what I’m looking for“ – U2.
Život je potraga za smislom, šteta što kratko traje. A neka kažu: „Pa i nije bio toliko loš.“
Ionako će objava moje smrti trajati na portalima onoliko dugo dok je ne prestigne druga vijest…
Foto: Eldin Hasanagić i Alem Hadžić
