„Pišem o gubitku voljene osobe i o sistemskim propustima koji oduzimaju dostojanstvo i mir onima koji se bore sa bolešću. Moje reči nisu samo sećanje – one su i poziv na promenu.“
Nema leka za saznanje da je moglo biti drugačije.
Prošlo je mesec dana otkako Dejana više nema. Kažu da vreme leči, ali sada znam – vreme ne leči. Ono samo uči kako da se živi s prazninom. I nema leka za spoznaju da je moglo biti drugačije.
Dejan nije morao da ode ovako. Poslednje dve godine nisu morale da budu borba s bolom, birokratijom i ravnodušnošću. Mogao je da živi mirnije, dostojanstveno, u godinama koje nisu bile mučenje, već vreme provedeno u ljubavi i radosti.
Pred sam kraj rekao mi je: „Volim te do beskonačnosti.“
Te reči su danas moja snaga i podsetnik da ljubav ne prestaje ni kad života više nema.
Ali ostaje pitanje: zašto sistem često zakaže kad je čovek najranjiviji?
Zašto dijagnoze čekaju mesecima? Zašto terapije kasne? Zašto birokratija, umesto da pomogne, oduzima ono što je najvrednije – vreme, dostojanstvo i mir?
Ne smemo da prihvatimo da bolest znači i usamljenost.
Da bol postane administrativni problem.
Da poslednji dani budu obeleženi borbom sa papirima, umesto borbom za život.
Ne prođe dan a da ne pomislim kako je moglo biti drugačije i za moju tetu Anđelku.
Sada znam – mnogo toga mora da se promeni.
Zbog Dejana.
Zbog Anđelke.
Zbog svih koji još uvek čekaju pomoć i nadu.
I da više niko ne mora da izgovori:
„Moglo je biti drugačije.“
Foto: Miša Obradović






