Search
Close this search box.

FashionMag42 vas poziva na izložbu svetskog umetika Stojana Milanova

Stojanovo kušanje Suštine

Slovenski svet, blagosloven obiljem ikonološke pismenosti, pod neprekidnom presijom – doveden je pred ambis u 19. i 20. veku; do strašne ruševine, u kojoj su ipak očuvane iskre drevne živopisne umetnosti. Pomenimo samo vrednosti kakve niko (i ništa) na planeti nije prevazišao, poput ikone hilandarskog Hrista Pantokratora (DŽ. Talbot Rajs, Vizantijska umetnost: „… (ovo) delo mogla je da naslika jedino čista slovenska, srpska duša…“), odnosno Svete Trojica Rubljova (Pavel Aleksandrovič Florenski: „Postoji Sveta Trojica Rubljova, prema tome – postoji Bog”), dela koja nadilaze obavezujuću kultnu vrednost, a predstavljaju i vrhunska dela slikarske umetnosti.
Nasuprot tome, upravo su Rusi, Maljevič i Rodčenko zatvorili krug, odnosno objavili „smrt Slike“ radovima iz 1915. (Crni kvadrat) i 1921. (Triptih: Crno – Plavo – Žuto). Kako je ova lepota nasilno ugašena, a opet uščuvana u tragovima, u najmanju ruku – red je – da se na pomenutim prostorima odigra i obnova Slike.

Umetnik Stojan Milanov

Sasvim je izvesno da se u prvim decenijama 20. veka uspostavilo zamršeno klupko ideja, gotovo Gordijev čvor koje niko (poput Lesandra) nije umeo da reši pa su iz njega istekli različiti putevi i pravci sažeti u idejama poput Maljevičeve: „Omamljujuća potreba udaljavanja od objektivnosti dovela me je u ‘Pustinju’ u kojoj ništa nije stvarno, sem osećanja. I, tako, osećanja su postala suština mog života“, što upućuje na asketizam idioritmijske prirode, gotovo na isihastiju, što umetniku i pored poljskog porekla – nikako nije moglo biti strano. Ili, recimo Kandinskog: „… linija, oblik i boja mogu kod posmatrača probuditi emocije na isti način na koji to čine tonovi u okviru muzičke kompozicije” (O duhovnom u umetnosti, 1912). Pikasoova sažeta teza, gotovo krik: „… ne kopirati – izgradimo nešto novo”, podrazumeva sužavanje emocijalne palete; da bi ekspresionisti zašli u dotad nepoznati prostor razbuktalih emocija, ljudskih patnji, siromaštva, nasilja i strasti… sve uz kolorističke kaskade, naglašeni izvođački gest, izbacivanje emocija u prvi plan…

U Rusiji ipak nikada nije sasvim napušten odnos ”realnog” predstavljanja. Setimo se samo peredvižnjika (Rjepin, Savicki, Savrasov, Surikov, Levitan, Makovki, Jarošenko, Šiškin, Kunji, Kramskoi…) čija dela osobito svetle i danas i nukaju nove generacije slikara na pokušaj nadgornjavanja s njihovim dosezima. Poštujući klasične principe, oni su nadilazili akademsko stanje carske ruske umetnosti i na drugačiji način gradili dela koja i danas krase velike ruske (i svetske) kolekcije i mnoge privatne zbirke.
Normalno je da se taj umetnički odnos pretočio i u Srbiju dolaskom velikog emigrantskog talasa nakon Oktobarske revolucije. Ovaj proces nije ni blizu istražen, mada na svakom koraku srećemo odraze njegovog delovanja.
Figurativno, dakle, nikada nije sasvim iščilelo iz slikarstva na ovim prostorima, a krajem 20. veka i početkom ovog milenijuma nanovo se vraća, čini se na (veoma) velika vrata.

 

Odraz svega pominjanog (i više od toga) stiče se u stvaralaštvu Stojana Milanova, kao ljeskanje u nesavršenom ogledalu. Odnegovan na klasičnim principa akademskog (arhitektonskog) akvarela, kao autodidakt upustio se u sopstveni, slobodno možemo reći – aristokratski odnos prema poimanju umetnosti. Širom otvorenih očiju (i srca) „izlistao je“ čitavu modernu istoriju umetnosti pod čim podrazumevamo vreme od kasne renesanse sve do naših dana.
Prvi utisak pri razgledanju dostupnog materijala otkriva savršeno disciplinovan postupak koji hoda po oštrici brijača, gde bi svaka improvizacija mogla da odvede u haos. Sledeći je da se na obuhvatni, sinkretistički način obratio, inspirisao, uvažio ili, ako vam je draže – ugledao na velike majstore, shodno sopstvenom temperamentu, liniji usuda, ili svojih ambicija. Tako u njegovim slikama zapažamo daleke prizrake Gojinih reminiscencija, eroike Delakroa, Engrove suptilnosti, sočnih kolorističnih rapsodija Renoara…

Da ne bismo upali u grešku postavljamo i ogradu – sve pomenuto, i mnogo van ovoga samo je komponovanje, jer – sa osam osnovnih nota stvaraju se simfonije, ili – svako je morao da ima učitelj(a)e. Uz uzore iz latinskog sveta, na ovoj izložbi (a i ranije) prepoznaćemo i odsjaje istočnog iskustva, pa čak i udaljene fuge helenističkih rapsodija.

Sve predstavljeno, međutim, bez ikakvih sumnji i predrasuda vodi istinskoj, u ovom slučaju – zaista obnovljenoj Slici. Analizu likovnog postupka gospodina Milanova obavio je na izvrsni način kolega Dejan Đorić, te se stoga okrećemo razmatranju psihološkog aspekta slike u potrazi za autorovim ispitivanjem Suštine. Veoma razuđena tematska paleta potvrđuje i široka interesovanja i bogat autorov unutrašnji život. Od pejzažnih iskaza, preko portreta i „portreta“ do scena veoma zakučastih i komplikovanih sadržaja predstavljenih često i oskudnim sredstvima. Reći ćemo naravno – simvolizam, ali i pokušaj svođenja slike na znak, reći i da ovo delo predstavlja nadgrađeni realizam, ali moramo reći i da je ovde u suštini jedan ekspresivni monumentalizam, što ukupno ostavlja golemi prostor za buduće istraživače i tumače bogatih sadržaja.
I naravo – potera za arhetipovima! Divne li i velike radosti za sve Jungu naklonjene.

Ovde se zaustavljamo, s razlogom, jer (gotovo) svako delo Stojana Milanova zaslužuje psihološki portret, odnosno esej, dubine svoje radi dosegnute postupkom što zrači disciplinom, tehničkom savršenošću i paletom kojom bi se podičile mnoge kolorističke škole. Za primer uzmimo portret razroke devojke čiji stav pri sedenju sugeriše duboku upitanost, rezignaciju, pogled na „Onu stranu“. Ona pri svemu može da se označi kao Prozorljiva, a u našem slučaju čitanja kao – Pitija što zagleda se u Onostrano. Koloristička simfonija ovu sliku izvodi na nivo koji dosežu samo odabrani. Gotovo dijametralno postavlja se Veliki akt, čija realizacija je izvedena u furioznom, gotovo akvarelnom maniru s muklom tonskom skalom, i smatramo je autorskom potragom za suštom ženstvenošću. Zatim Prelju vidimo kao suđaju što vuče Arijadnin konac i svezuje ovaj svet s prošlim i budućim.

Na primeru Male balerine čitamo inicijaciju, zanesenost, radost, atmosferu nepomućene, čiste i istinske lepote iskoraka u Život. U triptihu (Detinjstvo – Mladost – Zrelost) autor je dodirnuo prostore koji se otvaraju samo posvećenima, pesnicima Životu. Zanesenost je jedna među mnogobrojnim karakteristikama koje se kriju u ovim monumentalnim platnima. Zanesena majka i zaneseno čedo, i sklad i odvajanje pri igri i ”upuštanju” u Život; za njom, devojka se razdragano igra puštajući zmaja, bezbrižnost i nevinost bez zaštite, dok se s leve strane kadra šunjaju opasni oblaci; i skrušeni monah zaneseno vuče brojanicu, odraz plemenite Mudrosti uz, sa desne strane – delikatni dodir Večnosti. Ovo delo svakako će svetleti i u dalekoj budućnosti. Kod Povređene uočavamo detinju upitanost – a zašto baš meni (?) ali i spremnost da se uzvrati.

Pralja nas uvodi u stanja očišćenja i Slobode; Sirena ka opasnostima Iskušenja. Tema borbe, prisutna na nekoliko slika razvija se od Ragbista u tuči oko lopte, preko Koride gde srećemo stanje borbe sa bestijalnim u sebi, preko egzekutivnog Bratoubistva (Kain i Avelj) do suptilne šahovske „borbe“ između kralja i kraljice, slike koju čitamo kao sukob dva (neraskidiva), oponentna i nezaobilazna principa, čak kao borbu između negdanjeg matrijarhatnog stanja i dolazećeg patrijarhata. Proporcionalni „nesklad“ figura i hleb u ruci kraljice samo su argumenti više za ovakvo čitanje slike.

Bolero i Muzičku bandu razumeli smo kao duboki odraz Stojanove opsednutosti muzikom i pokušaj ”slikanja muzike” (vidi Kandinskog), ali u drugačijem, u naročitom u Stojanovom maniru. Devojka s harmonikom među njima duboko nas je takla.
Erotsko ovde razumemo kao granicu među svetovima. U Nežnosti se otkriva stanje prelaska, iza granice istinskog sjedinjavanja; Let (ili Pad) vidimo kao erotski san, praćakanje na granici u delikatnoj igri s Tanatosom; Zaneta, plava, u plavoj atmosferi sugeriše višeslojnu značenjsku nabijenost u kojoj erotsko tinja tek u dubini; Odlučna, snažna, gotovo androgina, golih grudi, šiba kroz život, uprkos svim nedaćama, strahovima i opasnostima; a Lot i njegove kćeri iznose na videlo zapretena stanja i pitanja bez ikakve patetike, lažnog srama i okolišenja.

Naravno, i Karusel, vrtešku života pod kojom prodavačica karata kao da čika posmatrača – ukrcajte se, ako smete. U njoj smo prepoznali i Serafima, ali i Kerbera, Harona, Ada i Persefonu…

Posle gospostvenog gostoprimstva u domu i ateljeu autora, po razgledanju dela i tek plitkog zalaza u njegov bogati svet spremni smo da svedočimo. Stojan Milanov boravi u Radosti, u zaokruženom svetu odakle donosi darove sebi i svojima, i svima koji budu spremni, i sposobni da ih prime. Svoj na svome, u stamenoj kuli od plemenita kristala, okružen ljubavlju jer iz samo takve atmosfere moguće je da se rodi ovo što nam pokazuje. Naravno, nikako ne samo kolačiće već i sumnje, strahove, upitanosti, duboku misao, bol… A iz svega plamti zrelost, snažna svezanost, poštovanje, organski odnos s likovima, karakterima, atmosferama. LJubav je mera Stojanovog slikarstva, i ma kako to izlizano zvučalo – ona je ta što može spasiti svet, naravno kroz Umetnost projavljena.

U našem, raslabljenom svetu delo Stojana Milanova svetli i blistaće kao svetionik dugo u tmini i hladnoći. I ko se na njemu bude ogrejao – blago njemu.
A umetniku – duboko metanije u ime svih poklonika realno – nadrealnog slikarstva, bez koga sve je bilo, jeste i biće skromnije i siromašnije.
Upleteni Svetlost, Boje, Lepota, projave Suštine… ovde su zbilja nama na radost, umetniku na čast, na ponos Rodu, na slavu Bogu a svima dolazećim na nauk da i skrbna vremena mogu sve to, kao odraz plemenite duše – da isijaju.

Dušan Milovanović
Beograd
12. septembra 2017. Leta Gospodnjeg

Share

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

On Key

Related Posts