FM42: Mia, što nam radite ovih dana?
Ovih dana, nećete vjerovati, pripremam gostovanje u Makedoniji te susjednoj BiH i Srbiji. Spremam svoj projekt, odnosno, monodramu. Puno radim jer ovo je vrijeme kada se najviše pripremam za razna gostovanja, festivale, suradnje. Bojim se čak i da malo kasnim. Neki dan sam se vratila s puta, gledala premijeru u svome teatru. Naprosto, ne možete sve stići jer se događa toliko dobrih, lijepih i zanimljivih stvari oko mene. Umjetnost me jednostavno ispunjava te ponekad osjećam grižnju savjesti ako nisam ispunila sve što sam si zacrtala.
FM: Gostovali ste u HNK Mostar te u kazalištu u Čapljini. Kakve dojmove ste stekli?
Tako je. Nedavno sam se vratila iz BiH gostujući u HNK Mostar te sam imala čast da sam prva u povijesti koja je igrala predstavu, da ne kažem monodramu, van države. Dva dana prije saznala sam kako je predstava rasprodana. Kada čujete upravo takvu divnu vijest da su karte za vaše gostovanje rasprodane, posebno u jednoj Nacionalnoj kazališnoj kući, vjerujte mi, nikome od nas nije lako. Osjećate veliko poštovanje, uzbuđeni ste i želite da ljudi koji pogledaju predstavu postanu istinski ljubitelji teatra i umjetnosti. Mislim kako je to cilj svakog tko se bavi umjetnošću, nebitno kojoj vrsti umjetnosti pripada. U Mostaru i Čapljini popratile su me izvrsne kritike.
FM: Podijelite s nama vaše djetinjstvo. Gdje ste živjeli? Kako su vaši roditelji utjecali na vas?
Rođena sam na Pelješcu. Odgajana sam u dobrostojećoj i imućnoj obitelji. Djetinjstvo sam provela u Kaštelima, od kuda dolazi moja majka. Uvijek smo držali sve čisto, uredno, spremali kuću – ukratko, znao se red. Higijena je bila vrlo bitna. Sortirali smo sve po bojama. Sjećam se ormara svoje majke. Sve je bilo čisto i mirisno. Ponosna sam što me odgojio moj otac koji je poštovao žene i bio uistinu veliki gospodin. Tako sam stekla životne vrijednosti i vrline.
Puno sam učila, bila sam marljiva i vrijedna djevojka. Crtani filmovi obilježili su moje djetinjstvo. Kao djevojčica, ugledala sam se na mnoge glumce koji su mi bili uzor. Uvijek su me fascinirali ljudi, željela sam i težila uvijek ka višem. Ne mora se uvijek imati puno novca, dovoljan je ukus te ljubav za životom.
FM42: Imate veliku karijeru iza sebe. Koji TV projekt ili kazališna predstava je ostavila veliki utisak na Vas? Kako se pripremate za uloge?
Nosim u sjećaju Goetheovu Ifigeniju. To su bili dani kada sam radila s nedavno preminulim glumcem Tonkom Lonzom. Kod njega sam čak i stanovala jedno vrijeme. Tonko je bio divan kolega, a prije svega prijatelj. Radili smo po četranest sati dnevno. Bez tolikog truda, mogu reći kako ne bi bilo Orlanda. Sjećam se kada je Joško Juvančić jednom prigodom rekao: “Hoće uzletit’ ili neće uzletit'” – ali sam očito “uzletila”.
Što se tiče TV projekta, to je zasigurno Villa Maria – naša prva sapunica gdje smo živjeli i radili u divnom Jadran film studiju. Studio je uistinu izgledao kao iz bajke. Za Villu Mariu dobili smo prvo mjesto na svjetskom filmskom festivalu u Barceloni za produkciju i režiju. To je bilo prvi puta da je netko iz Hrvatske dobio “Oskara” svoje vrste u takvim kategorijama.
Kada god imam predstavu, dan do dva ili tri prije, pogledam sve što mi treba za predstavu. Olakšam sebi i drugima posao, pripremim se jako dobro. Nema puno kave, vode ili hrane. Pazim na svaku sitnicu bez obzira da li je u tekstu tri rečenice ili tristotinjak. Naprosto živim za tih par sati na pozornici.
FM42: Kako Vam je bilo na snimanju serije Ponos Ratkajevih? Jeste živjeli u okolici Miljane u to vrijeme ili ste bili u Zagrebu?
Ponos Ratkajevih pamtim po predivnom dvorcu i lokacijama gdje se serija snimala. Bilo je čudesno i prekrasno. Dizala sam se u 4:30 svako jutro, a tekst sam učila do 2 sata u noći. Dolazila sam s mokrom kosom na snimanja jer nikada ne znate kakva će frizura biti potrebna za koju scenu. Jednom sam prilikom i pala u kadi koliko sam bila umorna. Svaki sam se dan vraćala u Zagreb, gdje je bilo moje dijete koje me ispunjavalo i davalo mi poticaj za sve. Nisam je nikada željela ostaviti, bila sam uvijek kraj nje, za svaki savjet ili razgovor – baš kao i danas.
FM42: Jesu li glumci u Hrvatskoj dovoljno plaćeni za svoj posao?
Pa ne znam pravi odgovor. Jedan od mojih najboljih prijatelja je vrhunski neurokirurg, a kada sam shvatila da je on otprilike plaćen koliko i ja, a ja ne držim nečiji život u rukama već ljudsku katarzu u teatru, mogu reći kako se vrijednim radom ipak može pristojno i dobro živjeti. Mi smo osnova i nadogradnja u isto vrijeme. Ja mislim da ako ste dobri u svome poslu i niste lijeni, možete dakako uspjeti. Radim po sedamnaest sati dnevno, da. Ne šest, ne osam nego sedamnaest. Guram naprijed i gledam svoj posao. Bivši suprug uvijek je govorio kako godinama nisam imala niti jedan slobodan vikend, a što se tiče godišnjeg odmora, ne sjećam se kada sam zadnji puta bila. Kao žena, vrlo dobro pridonosim obiteljskoj zajednici. Moj posao čine ljepšim i lakšim kazališni direktori koji su puni razumijevanja prema nama umjetnicima.
FM42: Kako biste opisali sebe? Jeste sretni? Što vas čini sretnom?
Ja sam svjesna same sebe. Bog, priroda ili kako hoćete, nisu podarili svima istu snagu. Život nije ravna crta i ne može biti. Sve se stavlja u neku ravnotežu na kraju krajeva. Da mi je puno dano, to je istina. Zato se toliko bavim humanitarnim radom. Ja sam uvijek bila ispunjena srećom baš kao i sada, jer sam oduvijek znala da mi je dano više – dano mi je zdravlje, talent, poštovana familija, ljubav roditelja, podrška obitelji te prijatelja. Sretnom me čini kada na uvrede mogu odgovoriti razumijevanjem.
FM42: Što radite u slobodno vrijeme?
Nikad nemam vrijeme samo za sebe. Uvijek sam okružena ljudima. Pored svih angažmana, vodim udrugu Art Vita koja se bavi humanitarnim radom. Pišem mailove, šaljem ponude, snimam, učim uvijek nešto novo. Imamo psića o kojoj brine cijela obitelj. Miss Mazi sam ja glavna dadilja. Maja Lena srećom živi preko puta i nikada ne ostaje sama. Ona je zapravo najčešća tema svih nas i glavni član naše obitelji. Tko nema jedno maleno živo biće o kome da brine, zakinut je za jednu posebnu ljubav. Tako otprilike izgleda moje “slobodno” vrijeme.
FM42: Poruka za naše čitatelje
Kratko i jasno: poštujte se i ljubite se!
Fotografije iz galerije: Mario Delić, Baldo M, FB Mia Begović
