Što ako je situacija obrnuta? Vaš je prijatelj ili poznanik u vezi s udanom ženom ili onom u dugogodišnjoj vezi? Nije s njom u vezi ali tiho pati za njom? Srce ne sluša iako ga stalno kroti?
Milijun puta dogodio se u svijetu ovakav scenarij, milijun puta ljudi su se pokušali staviti u ulogu svojeg poznanika ili prijatelja kojemu nije lako boraviti u vlastitoj koži.
Možda ste se i vi našli u takvoj situaciji. Što biste im rekli? Osudili biste ih? Čemu? Sve je to ljudski.
Svakako ih ne biste trebali osuđivati jer da je sve kako valja u njihovom odnosu „kod kuće“, ne bi im netko drugi pao na pamet, zar ne? Uostalom, upravo vi vjerujete u vječnu, pravu ljubav, u kojoj su partneri toliko predani da se jedno drugome stalno motaju po glavi.
Što ako prava ljubav ne postoji, ako su to samo bajke? Lako je žuboriti o pravoj ljubavi dok si zelen/a i ako nisi probao/la živjeti s partnerom/icom barem desetak godina. Zamisli se sad u situaciji da dvadeset i više godina dodiruješ jednu te istu osobu. Nije loša ideja, zar ne ali samo ako te ta osoba cijeni i voli kao u doba najveće zaljubljenosti i harmonije. U stvarnosti toga nema. Niti jedna veza ni brak nisu idealni, svi prolaze kroz trzavice i krize, manje ili veće a samo o njihovoj snazi ovisi hoće li izdržati i pod kojim uvjetima, na još dulje pruge. Reći ćeš, nije istina, evo sa svojim partnerom nikad nemam svađe ni razmirice, obožavamo se i cijenimo od prvog dana a ja ću ti reći, u redu, drago mi je, neka tako i ostane ali javi mi se, kroz nekoliko godina, kada dođu djeca ili u vezu ulete novčani i životni problemi. Da li ćeš i tada vjerovati u ideale? Sjeti se kako narod kaže, za ideale ginu budale.
K. je za svojim prijateljem, vjeroučiteljem, patila jer je znala da ne mogu biti zajedno iako joj je umno, intelektualno, fizički i emotivno odgovarao a on je bio toliko susretljiv i razuman da su često o njenom problemu satima razgovarali. Nije pomišljao ostaviti službu radi nje, previše je volio Boga a i privlačila ga je karijera u službi no tješio ju je koliko je mogao, bez fizičkog kontakta. Zapravo mu je u njegovom planu smetala ali svejedno joj je uvijek bio na pomoći, po službi i savjesti. Nakon svakog se razgovora vraćala preporođena i puna nade, međutim njegovu je pomoć onako potresena i rasijana, bez pravilne moći rasuđivanja, potpuno krivo tumačila, kao interes, njega za nju. Imala je mučnu situaciju kod kuće, muža koji je tokom dana često dizao glas na nju pred djecom i stalno kritizirao a ona se, iako shrvana tim lošim tretmanom i dalje trudila očuvati brak. Nažalost, jednog dana više nije izdržala kad je ruka poletila prema njoj. Ostavila ga je i tugu isplakivala unutar crkvenih zidova. Je li ju prijatelj svećenik osudio? Nije jer je tek jedna od žrtava nasilja i puno je patila. Iako će mnogi posumnjati da je sama skrivila tešku situaciju udomu, njen je jedini grijeh bio što je bila prevrijedna, predobra, odana, mužu je često „radi mira u kući“ popuštala u ranijoj fazi braka pa se on naviknuo, s vremenom osilio, krenuo s dubljim povredama. Kad se jednom zaletio, više nije bilo nazad.
U petnaest godina braka K. nije ni pogledala drugog muškarca a kamoli otišla s njim „na kavu“ no uvijek je bila pod sumnjom da to čini. Nije niti stigla razmišljati o drugom koliko je bila zaposlena i zaslijepljena suprugom a znatiželja joj, kao njenoj prpošnoj kolegici s posla, nikad nije bila ni predmet mašte, niti u jednom dijelu njene podsvijesti. Čak ni neiživljenost u mladosti ju nije navodila na grijeh, iako je njen prvi mladić bio upravo njen suprug. Ona je, kao produkt tradicionalnog odgoja, jednostavno vjerovala da će njena ljubav, tolerancija i oprost sve uspjeti spasiti. Kako se prevarila! Usprkos povredama i dalje je bila spremna za ljubav i oprost, imala je srce veliko kao kuća. Često smo razgovarale o njenom problemu, iako se nisam htjela miješati u njen brak, predlagala sam joj bračnog savjetnika a kako muža nikad nije uspjela odvesti na razgovor u savjetovalište, a ni upeljati u crkvu, na razgovor sa svećenikom, razgovarali su o problemu tek u sudnici i jedini je spas za svoje slomljeno srce nalazila u molitvi. Jedino je u vjeri našla spas, Bog ju nije napuštao.
Ima svega, reći ćete a ja ću se s vama složiti.
Znatiželja nikad ne bi trebala biti okidač koji vodi u grijeh, to bi eventualno trebala biti ljubav. Ali, ako je ljubav u ovom slučaju grijeh, što je onda uopće smisao postojanja?
Žene se predaju srcem, muškarci tijelom, reći će mnogi. Kakva laž! Ima i obrnutih slučajeva, u kojima se muškarci zanesu, potpuno pogube kad se zaljube, srce i um im se do te mjere pomute da nema natrag.
U pravu ste, ima svega.
Nažalost, znatiželja je ipak najčešći uzrok izletima. Njoj prethode tjelesno nezadovoljstvo, manjak seksualne aktivnosti, neispunjene seksualne želje, frustracija ili možda čežnja za tuđim dodirom. Ne mogu svi ljudi jednako dugo izdržati i očuvati ljubav s jednim partnerom. Ponekad je razlog znatiželji i naslaganje karaktera, maltretiranje i ignoriranje od strane partnera no znatiželja izostaje ako u vezi vlada harmonija. Mnogi se poskliznu na ovom terenu i svoju vezu i brak dovedu u opasnost.
Mnogi muškarci, baš poput pravih lovaca, točno osjete ranjivost, trenutak kad je zauzeta žena u problemu i pogađate, ako su single, pristupaju joj s raznovrsnim prijedlozima. Najlakše to čine približavanjem putem prijateljstva. Žena se opusti, povjeri, otvori, oni nastupaju kao tješitelji a daljnji razvoj situacije nagađate. Kolike su knjige, serije i filmovi nadahnuti upravo ovakvim radnjama! Oni to međutim čine svima koje im se svide, ne samo ženama za koje su sigurni da su u problemu već i onima uz koje se osjećaju ugodno, bez obzira što su one zauzete. Poput gladnih vukova obilaze svoj plijen, nadajući se da će omastiti brkove i to uvodom „na kavi“. Interesantno kako malo koji muškarac ženi pristupa tekstom “sviđa mi se tvoj rad i talent, volio bih investirati u tebe“ ili nekim sličnim, koji bi mogao ubrzati njen napredak a njega proslaviti ili mu barem dati unutarnju satisfakciju.” Sve se svelo na kave i instant zabavu, toliki bi kruh bez motike. Žene, please, nemojte biti tako jeftine!
Ima li, međutim, smisla i je li fer upadati u program zauzete žene a posebno, emotivno ozlijeđene osobe? Ima, ako ste i vi emotivno ozlijeđeni pa se javljate u nadi da ćete jedno drugome vidati rane, jedino taj motiv ima nekog smisla i vjerojatno će takvo druženje izroditi neki oblik dubokog prijateljstva i ljubavi. Tjelesna su zadovoljstva trenutna i usprkos humanom porivu da se uzajamno utješite, manje glavobolje i problema će vam zadati viđanje sa drugom single osobom. Nažalost, kad se hormoni upletu u vezu zauzet/a – single, teško je kontrolirati razvoj situacije, to mogu samo najjači a njih je, priznat ćete, vrlo malo. Nameće se misao, „Ako se sad ne znaš kontrolirati, prije i za vrijeme „kave“, kako ćeš se znati kontrolirati ako dođe do veće simpatije i dublje povezanosti, ljubavi?“
Nedavno sam naišla na članak o partnerima koji ostaju u lošoj vezi ili braku, opisuje ih kao nesigurne i slabe. Prisjetih se mnogih životnih primjera takvih ostanaka no stigla sam do pola, dalje nisam mogla, zaključivši kako zeleni autor očito ne poznaje veze na duge staze. Što zapravo znači loša veza ili brak i zašto u tom programu ostaju? Vječno je pitanje što ljude drži zajedno ako su unutar veze nesretni a njihov ostanak sve nas začuđuje. Koji su njihovi interesi? Na primjeru K. on postaje itekako razumljiv.
Možda su razlog djeca, krediti, dugovi, obaveze i odgovornost prema nemoćnim, bolesnim roditeljima, kojima se ne želi raditi dodatne šokove, strah da će previše ljudi oko njih biti povrijeđeno ako se odluče razići? Možda neki čudan oblik ljubavi, navika, seksualna ili ekonomska ovisnost? Možda bolest, strah od gubitka nasljedstva ili nekog drugog oblika kazne? Autor o svemu tome ne promišlja ali prikuplja lajkove, čime čitateljstvo potvrđuje da pozdravlja i bira egoizam, kao način nošenja sa situacijom te kao najveći uzrok razdoru veze, barikadu dugogodišnjem odnosu. To opet pojašnjava sve kraće veze i brakove jer u dugogodišnjem ( i zdravom) odnosu, egu i ponosu mjesta nema. Ima mjesta samo toleranciji i oprostu. U dugim vezama, moralna je obaveza s vremena na vrijeme provjeriti koliko je partner/ica nama zadovoljan/na i da li joj/mu nešto u vezi nedostaje.
Međutim, nije on jedini, mnogi muškarci, bez obzira na dob, posebno single, potpuno nepromišljeno i nezrelo ulaze u avanture. Ne pomišljaju na uzroke ostanka „predmeta“ želje u vezi s drugim muškarcem niti razumiju (ili ne žele razumjeti) razloge zašto „predmet želje“ izbjegava prisnije druženje.
Jednaku grešku čine i single žene.
Da li su čak i bezazleni odlasci „na kavu“ sa prijateljem povod svađi ili predmet neke rasprave? Mogu li i oni narušiti partnerski odnos? Tvrdim da mogu. U doba internetske komunikacije, kao korisnici društvenih mreža, svi smo naizgled dostupniji i time izloženiji raznovrsnim prijedlozima i ponudama a tako i osjetljiviji na njih i brže i impulzivnije na njih reagiramo. Družimo li se unutar njih i dopisujemo, povrijedit ćemo
možda partnera. Ne dopisujemo li se i ne družimo, povrijedit ćemo sebe, uskratiti si slobodu druženja i izbor prijatelja, razne poslovne kontakte ili povrijediti i zbuniti prijatelja/icu na mreži. Što drugo učiniti nego se držati balansa, kako bi svatko bio u nekom profitu? No balans pali samo kod osoba koje razmišljaju o uzrocima i posljedicama te se ponašaju razumno i imaju veliku samokontrolu.
Evo nekoliko primjera u kojima se druženje na društvenoj mreži zloupotrebljava, u kojima se prijatelji na društvenoj mreži (čak i oni koje poznajemo od prije, iz vanjskog života) suviše opuste i koji dovode u neugodnu situaciju:
– Idemo na večeru.
– Vi se šalite, pa ja sam u braku, znate to.
– Pa valjda možeš sa prijateljem na večeru.
– Hvala na pozivu ali naravno da ne mogu, niti moj partner ne ide na večere s prijateljicama. Tek tu i tamo na poslovni ručak ili večeru no uglavnom s muškim kolegama.
– Pa reci da i ti ideš na poslovnu večeru.
– Ne idem na nikakvu poslovnu večeru. Rekoh da sam zauzeta, ne pratite me. Kad bih i išla na poslovnu večeru, s nje bih se trebala vratiti s nekim konkretnim ponudama, prijedlogom, rezultatima pregovora ili prodaje. Tokom iste bih to i očekivala, ne mislite tako?
– Ma ti se mene bojiš. Dramatiziraš običnu večeru ili kavu. A partner ti je očito zatucan kad te ne pušta van s prijateljima. Što radiš s njim?
– Ponavljam, nisam zainteresirana za takav oblik druženja ako ono sa sobom ne nosi konkretnu poslovnu korist a vi to jednostavno ne nudite, stoga ne možemo na nikakvu večeru ni kavu. Možemo jedino na prijateljsku večeru, vi i vaša supruga, moj partner i ja. Tada ćete se uvjeriti da vas se sigurno ne bojim, da ne trebam dušebrižnika, da on nije zatucan već čuva obitelj na okupu i štiti ju od ovakvih kao što ste vi.
Pozdrav.
Drugi primjer:
– Ma ti se mene bojiš, zato nećeš sa mnom na kavu. – smijao se, provocirajući – bojiš se kave sa mnom!
Pomislih kako mu je komentar u najmanju ruku bedast, da ostanem u granicama pristojnosti te se nasmijah u sebi. Do sutra bih mogla objašnjavati zašto neću na tu „kavu u dvoje“ ali ne isplati se, ionako me ne sluša.
Točno tako, vidiš kako ti sve znaš, pomislih, još da barem tu i tamo nešto pogodiš.
Kad nemaš što riskirati, to nije hrabrost. Kad si single ili si u vezi manipulator, jasno da si slobodan jer sam kreiraš slobodu kretanja, brišeš granice, ne polažeš račune nikome i ništa ne riskiraš a kad ne riskiraš, nemaš što ni izgubiti. Nije hrabrost kad nemaš što izgubiti.
Imaš li dogovor s partnerom, itekako riskiraš ako radiš mimo njega a izlažeš li se svjesno opasnosti, radi koje možeš snositi vrlo opasne posljedice, hrabrost postaje ludost i glupost. Svatko zna granicu do koje može ići i koju granicu ne smije prijeći.
U vezama treba postojati dogovor, oko slobode i granica, ako ih želimo učiniti ugodnima i trajnima.
Kava, čak i bezazlena, jedan je od kanala koji otvara put u kompliciranije odnose a najčešće završi avanturom. Da li je neka avantura vrijedna rizika? Ponekad kava završi i ljubavlju te zaplete ionako komplicirane odnose među partnerima. Kad nastane problem „dobri prijatelji“ najčešće nestanu.
Opisani pozivatelji na druženje „na kavi“ obično pokušavaju naći zamjerku postojećem partneru. Onaj koji poziva, na sve se načine trudi pronaći manu vašem partneru ili partnerskom odnosu kako biste uočili njegove „kvalitete“ a kako je uglavnom sam nesretan, bolje se osjeća ako poljulja nečiju vezu. Zašto bi, uostalom, netko bio sretan a on nesretan? Zanimljivo kakve „prijatelje“ imamo, zar ne?
Nakon niza ponuda za kavu i večeru, pokušala sam ih vizualizirati. Kako ti zamišljaš tu“ kavu“, pitala sam se. Pričamo o glupostima ili ti prepričavaš seksualne dogodovštine a ja se pravim zainteresirana iako umirem od dosade ili neugode? Možda pričaš o nekim svojim uspjesima ili putovanjima, o kojima, ruku na srce, možemo i na društvenoj mreži ako bude vremena, mogućnosti i volje. Pričamo o ljudima, lošim iskustvima s njima, pronalazimo rješenja za razne neugodne situacije? Ruku na srce, i to možemo na društvenoj mreži a jednako tako i o tvom novom autu. Jedini je zaključak da me želiš vidjeti uživo a to možeš, na nekom od mojih idućih evenata, koje, koliko vidim, uspješno izbjegavaš. Bojiš me se?
Dakle, što bismo točno trebali raditi “na kavi“?
Na svu sreću, postoje i ugodniji, elegantniji pozivi na druženje:
„ Imam koncert ubrzo, bit će mi drago da dođete ti i dragi i da se napokon vidimo uživo i svi družimo.“
„Ti, ja, moja cura i tvoj dragi uvijek možemo na večeru zajedno i bilo bi već i vrijeme da se družimo.“
„Draga i ja vas očekujemo kod nas, barem na kavi.“
„Kad budete u Istri, javite se pa ćemo svi zajedno na večeru.“
„Vidimo se za par dana, dolazimo čoporativno kod vas.“
Ne kužim smisao svih tih kava „u dvoje“ ako je jedno od nas u vezi. Čemu ako si nećemo poslovno pomagati, nećeš mi pomoći, kao prijateljici naći neki posao, prodati neki proizvod ili me upoznati sa bitnim ljudima? Zašto sam ja tebi spremna pomoći bez traženja naknade ili protuusluge? Sjedila sam, silom prilika i sa „bezazlenim“ prijateljičinim mužem na „bezazlenoj“ kavi, no jedva sam izdržala tih pola sata dok nam se ona pridružila. Pogodite zašto.
Neke žene ne uživaju u ispijanju pića „vani“, prisnijem druženju, ne nalaze se s tuđim partnerima „na kavi“, ne izlažu se riziku da „kava“ prijeđe u nešto intenzivnije, ne otvaraju prostor „novim kavama“. Druge balansiraju, u dobroj namjeri ispiju „kavu“ i upadnu u komplicirane odnose ili potaknute lošim iskustvima, izbjegavaju nove, potencijalno opasne situacije. Nisu sve udane za primitivce, priproste ljude, neke su udane za intelektualce, koji ih drugačije doživljavaju i tretiraju a njihove se aktivnosti drugačije promatraju i tumače. Neki ljudi imaju dogovore i čvrsto ih se drže a zahvaljujuć upravo dogovorima i izbjegavanju neugodnih i opasnih situacija, prikupili su dugi bračni staž.
Ima svega, reći ćete a ja ću se s vama složiti.
A što biste rekli na mogućnost da nečiji partner u svakom trenutku (ukoliko to želi) ima pristup accountu vaše prijateljice ili „predmeta vaše želje“, dok se ova/j s vama dopisuje?
Kako biste to nazvali? Špijunažom ili ljubavlju i brigom? Nikad ne znate tko je s kim u vezi, koliko je kompjutorski pismen te kakve je prirode ta veza i kako bi mogli završiti neumjesni prijedlozi, stoga upravo radi toga, uvijek treba biti na oprezu.
Možda bi kao topli prijedlog trebali razmotriti temu „kave“, dvaput, triput i više puta razmisliti zašto i s kojom svrhom nekoga pozivate na kavu ili neko prisnije druženje i zašto vas se odbija.
Čisto radi opreza da vi i pozvani/a radi kave, tavom ne dobijete po glavi.
Ima svega, reći ćete a ja ću se s vama složiti.
