On je umetnik, interpretator i autor sevdalinki. Što se muzike tiče, samouk je, nikada nije išao na časove pevanja, niti je svirao instrumente, a glas vežba tako što prati instrukcije na internetu. Sa dvadeset sedam godina se odlučio za sevdalinke, jer se na taj način poistovećuje sa svojim junacima koji bi zbog ljubavi pretrpeli sva stradanja. U Sarajevu je počeo da nastupa u jednom ugostiteljskom objektu, gde su nastupi bili eksperiment i kako kaže „dokaz da ako posedujemo ljubav, talenat i veru u nešto, to se onda i ostvari.“
Vrlo brzo je bio pozvan da gostuje na FACE TV i upoznao je basistu Edvina Hadžića i gitaristu Dina Šutala, sa kojima je osnovao ansambl „Halka“ što na staroindijskom jeziku označava „dobrodošlicu svetlosti“.
2013-e godine sa ansamblom „Halka“ snimio je album koji im je obezbedio mnoga gostovanja i rasprodate koncerte po Bosni i Hercegovini. Nakon dva albuma sa ansamblom „Halka“, odlučio je da snimi solo album „Moj sevdah“, koji spada u pevanje bez pratnje instrumenata. Iako album nije komercijalan, publika je prepoznala kvalitet, ljubav… i dobro ga prihvatila.
U slobodno vreme bavi se poezijom, slikarstvom, dizajnom…
Nedavno je objavio u izdanju diskografske kuće „CROATIA RECORDS“ svoj peti album „MELEK“, a održaće i koncert u Beogradu, 15-og decembra u Sava Centru.
Decembar se lagano približava, a do tad imaćete priliku da se još više upoznate sa ličnim i profesionalnim stavovima princa sevdaha i interpretatora anđeoskog glasa.
Moj sagovornik u rubrici „BACI PET“ je Božo Vrećo.
Šta za tebe kao umetnika predstavlja sloboda?
– Sloboda je cijeli smisao života, stvaranja, individualnosti, kreativnosti, ljubavi. Ako slobode nemaš, nemaš ni ljubavi,
a ako nemaš hrabrosti da živiš slobodno, onda ni ti ne postojiš. Sve je to blijeda slika pravog tebe, zato i jeste moja vodilja upravo glorifikacija slobode koja i kroz moj privatni život i stvaranje moje umjetnosti jeste dominantna i ona koja oslobađa druge i priča priču.
a ako nemaš hrabrosti da živiš slobodno, onda ni ti ne postojiš. Sve je to blijeda slika pravog tebe, zato i jeste moja vodilja upravo glorifikacija slobode koja i kroz moj privatni život i stvaranje moje umjetnosti jeste dominantna i ona koja oslobađa druge i priča priču.
Da li više voliš da putuješ u društvu ili sam?
– Jako puno putujem zbog mojih koncerata pa sam i navikao sam. Uživam u tome jer mogu ići kamo hoću bez prilagođavanja drugima, no kad putujem sa prijateljima, to bude svakako posebna avantura i prija mi jer bude toliko smijeha i radosti i ljubavi. Uživam u svakom putovanju bez obzira sam ili sa prijateljima, do nas samih je kako ćemo doživjeti izvjesnu sredinu i grad. Meni je svugdje lijepo ili ja samo vidim lijepo.
Da li se sećaš svog prvog posla ili prvog zarađenog novca?
– Da, bili su to časovi plesa u srednjoj školi.
Jel imaš dovoljno strpljenja da saslušaš probleme drugih ljudi?
– Uvijek, dobar sam slušac i jako sam intuitivan pa mogu puno toga prozrijeti i upozoriti ako je nešto sto nije u redu uzelo maha i treba ga se kloniti. Nekada je to da saslušate nekog i da vam se povjeri vrijedno zlata, znam iz iskustva. U mene ljudi imaju povjerenja, vjeruju i meni i mojim pjesmama jer većinu toga sam i sam preživio i prekalio se za sve sto donosi život.
Da moraš da se odlučiš, da li bi radije bio duh iz lampe ili zlatna ribica?
– Duh iz čarobne lampe sa six pack i svilenim dimijama i zašiljenim brčićima.
Autor Nenad Škundrić, preuzeto sa: magazinbalkan.eu
