FM42: Nikola, tvoja diplomska predstava predstavlja važan korak u profesionalnom sazrevanju svakog glumca. Kako je izgledao proces rada na njoj i šta ti je to iskustvo donelo?
Nikola: Diplomska predstava se značajno razlikuje od svih drugih predstava u karijeri jednog glumca, kada to kažem, prvenstveno mislim na proceš “pravljenja” same predstave, kao i na uspomene koje zauvek ostaju urezane u našim srcima i sećanjima.
U mom slučaju, kada je u pitanju predstava “Maratonci trče počasni krug”, taj proces je bio kao još jedan zaseban fakultet, obzirom na to da smo nas petorica nerazdvojnih klasića Nemanja Mikić, Matija Gredić, Aleksa Mogić, Nemanja Pavlović i ja, sami prilagodili tekst i režirali celu predstavu, tome su takođe ogroman doprinos dali i Natalija Jović, kao i legendarni Sergej Trifunović, gostujući glumci u našoj diplomskoj predstavi.
To iskustvo mi je pomoglo da mnogo bolje razumem šta zapravo znači stvoriti jednu predstavu, iz perspektiva svih onih koji učestvuju u tome, a ne samo iz perspektive glumca, zbog čega sam potpuno promenio pristup poslu, što je zaista velika stvar.
FM42: Da li si tokom tog procesa otkrio nešto novo o sebi i svom odnosu prema glumi?
Nikola: Tokom procesa sam na svakoj probi otkrio nešto novo o sebi, jer kada se bavite ovim poslom, vi u procesu oživljavanja svakog tog lika, kada mu dajete osobine, vrline, mane, sve to pronalazite negde u sebi i tako uvek otkrijete i naučite nešto novo.
FM42: Često se kaže da glumci imaju intenzivniji unutrašnji svet i posebnu osetljivost za emocije drugih ljudi. Da li smatraš da je ta senzibilnost prednost u glumi ili ponekad može biti izazov u svakodnevnom životu?

Nikola: Mislim da to može biti samo prednost, kako u glumi, tako i u svakodnevnom životu, na sceni oba su neophodna, dok privatno, taj intenzivniji unutrašnji svet čini zivot zanimljivijim, a kada je reč o osetljivosti prema emocijama drugih ljudi, to život čini mnogo lepšim.
FM42: Kako danas definišeš uspeh? Da li su to velike uloge i priznanja ili mogućnost da radiš projekte u koje iskreno veruješ i kroz koje rasteš kao umetnik?
Nikola: Po mom mišljenu, definicija uspeha je mogućnost da radim ono o čemu sam ceo život maštao, a sve ostalo poput priznanja i velikih uloga su samo potvrda da sav taj uloženi trud na putu do ostvranenja sna nije bio uzalud.
FM42: U filmu „Pit Stop” (2025) igraš zajedno sa kolegama sa klase. Kako je izgledalo to iskustvo i šta ti je rad na ovom filmu doneo kao mladom glumcu?
Nikola: Film “Pit Stop” je poseban po tome što sam tada prvi put u životu stao pred objektiv filmske kamere. Kadar sam delio sa iskusnim kolegom Aleksandrom Dimitrijevićem, čiji mi je primer dosta pomogao da se dobro snađem u svemu tome, kao i jasna ideja i dobra komunikacija sa rediteljem filma Milutinom Filipovićem. Velika posvećenost svih ljudi koji su učestvovali u stvarnju ovog filma je kasnije i nagrađena priznanjem za najbolji film na prestižnom festivalu u Hjustonu.
FM42: Poruka za čitaoce Fashionmag42.com.
Nikola: Moja poruka čitaocima je da nikada ne odustaju od onoga u šta veruju, čak ni onda kada deluje da su sve okolnosti protiv njih. Upornost, čvrsta volja i vera u cilj mogu da pobede i ono što se čini nepobedivim. Upravo smo u Srbiji imali priliku da vidimo šta istrajnost i zajedništvo mogu da postignu. Promene ne dolaze preko noći, niti bez borbe, ali dolaze onda kada ljudi odbiju da odustanu.
Fotograf: Luka Đuđa Vladisavljević







