Hamza Kulenović je mladi i talentovani fotograf čije ime je jako poznato u svetskim umetničkim kao i modnim krugovima. Njegova iskrena estetika ga izdvaja iz mora ostalih fotografa po tome što na jedan nežan i posve nepretenciozan način uspeva da predstavi samu suštinu priče kroz svoj jedinstveni estetski izraz. Fotografija kao medij je sve prisutnija u savremenom svetu i postalo je nezamislivo ispričatu priču bez dobrog vizuelnog sadržaja. Hamza vešto uklapa elemente modernog izražaja sa tradicijom i svojim korenima kao i sa sveopštom idejom lepote i dobrote u nastojanju da iste probudi i kod posmatrača.

Kako je ovaj mladi čovek nevakidašnjeg talenta osvojio najprestižnije svetske magazine i publiku, i u čemu se krije njegova tajna, saznajte u našem razgovoru.

FM42: Novim i drugačijem poimanjem modne estetike u fotografiji nametnuo si svoj rad najprestižnijim svetskim modnim magazinima koji su na vreme preoznali tvoj talenat i potencijal. Kako se osećaš povodom toga?
Mogu reći da se osjećam sretno. Drago mi je što je moj rad dobio barem mali dio pažnje u svijetu mode. Međutim najvažnija stvar u svemu tome jeste to da smo ja i moj tim sretni s onim što smo uradili.

FM42: Na prostoru Balkana na žalost važi staro pravilo da se trud, talenat, individualizam i iskrenost često ne podržavaju od strane medija. Neretko se desi da krenemo da svojatamo neke ljude i njihova dela tek pošto su već postigli internacionalni uspeh. Šta misliš o tome i koliko je tvoja borba da se probiješ na inostrano tržište bila teška?
Ljudi ponekad imaju iracionalan strah da prihvate nešto na što nisu navikli, tako da je većini umjetnika koji djeluju na prostoru Balkana jako teško naći sretno mjesto pod zvijezdama. Rekao bih da je to zapravo neko breme koje svi mi nosimo sa sobom, i zato trebamo biti istrajni u onome što radimo. Ja sam odabrao trnovit put, ali sam uveliko sretan radi toga. Na svom putu sam morao da se odreknem mnogih stvari koje su također bile dio mene, te sam napustio ples i prestao biti takmičar, obustavio sam fakuktet na dvije godine, propustio mnoga druženja s prijateljima i slično. U početku sam patio kako zbog mode, tako i zbog svega što sam propustio, i mislio sam da nikad neću moći da to nadoknadim. Ali reći ću vam jednu stvar. Na setovima sam upoznao mnogo ljudi, i stekao neke važne prijatelje, kad god sam poželio zaplesati na snimanju, zaplesao sam. Kroz mnoge ljude sam i naučio dosta stvari. I tek danas shvatam da nikad nije bilo bi potrebe da se borim s vjetrenjačama, samo ih treba zaobići i krenuti dalje. Jer to je bila moja uloga, da idem dalje, a vjetrenjače i dalje stoje na istom mjestu gdje sam ih i ostavio.

FM42: Šta bi savetovao svoju mlađu verziju kada bi kretao iz početka?
“Nemoj prestati da budes ono sto jesi. Bolje je biti na putu trnja, nego da hodas na putu zaborava.”

FM42: Već neko vreme je aktuelna hajka na nekada velika imena i velike majstore modne fotografije poput Testina, Webera, itd. Da li misliš da sem skretanja pažnje na seksualna zlostavljanja u svetu mode ove afere otvaraju put mladim i beskompromisnotalentovanim ljudima koji nisu deo određenog lobija da plasiraju svoje ideje i otvori im vrata industrije? Da li ovo vidiš kao neku prekratnicu i šansu da se nešto promeni u modnoj fotgrafiji i šta?
Modna industrija je doživjela sociološki napredak onoga momenta kada su se članovi iste zauzeli za sebe i progovorili o svemu što se dešava iza kulisa. Protivnik sam bilo kakve vrste nasilja na svijetu, osobito u ovom poslu. Zbog toga smatram da ovakve stvari mogu da nas nauče jedno, a to je da veliki talenat sa sobom nosi i veliku odgovornost.
FM42:Tvoje fotografije odišu posebnim duhom, tradicionalnim elementima iz Bosanskog folklora i proirode i nekom drugačijom senzualnošću a takođe se stiče utisak da samu tematiku i modu jako dobro i poznaješ i osečaš. Kako uspevaš da znaš i osetiš šta i kako primeniti u određenom poslu, fotografiji, priči?Šta je ono što te pokrene i inspiriše u datom trenutku?
Za mene sve leži u energiji. U energiji osobe, energiji stvari i energiji okruženja. Energija i ljubav su bitni faktori u bilo kom procesu, u slučaju ako želite da stvorite stvari koje nisu trenutnog karaktera. Na primjeru energije osobe s kojom radim, uvijek ću pamtiti set koji sam uradio sa Selmom Selman za treće izdanje magazina This is BadLand. U tom momentu ostvarila su mi se dva velika sna, a to je da uradim snimanje sa Selmom, i da uradim snimanje za BadLand magazin. Međutim sama energija Selme kao umjetnika je bila toliko snažna, da je svaka ideja u mojoj glavi bila zaleđena, i svaki fokus je bio samo na njoj, i u duhu stvaranja. Što je za mene bilo jako bitno, kako je sama moja fotografija tog trena ovisila o objektu te fotografije. Taj set mi je otvorio neku novu dimenziju i put ka mom vizuelnom identitetu. Prva stvar, pokazao mi je snagu ljepote na mjestima na kojima to najmanje očekuješ, te sam naučio da fotografija koja nema ideal za koji se bori, je samo lijepa i prazna fotografija.
FM42: Nedavno si izjavio da su ti od skorašnjih angažmana najdraža vrhunska kampanja koju si odradio za jako talentovanog dizajnera Stefana Ristića i SPINNING SHADES. Možeš li nam reći nešto više o tim projektima i šta novo imaš u planu?
Stefan Ristić je jedan od dizajnera kojeg stalno sponinjem vec par godina. Naša saradnja se odvila iz razloga jer neke stvari vidimo jednostavno isto, a i zbog činjenice da je Stefan jedan izuzetno talentovan dizajner. Stefan na neki poseban način vidi svu ljepotu koju žena može da pokaže, te sam shvatio da je svoje znanje u dizajnu prema tome i okrenuo.

Snimanje editoriala za berlinski magazin Spinning Shades je jedno lijepo iskustvo. Realizacija same ideje je bila jako teška, jer moja vizija se odnosila na prikaz različitosti unutar BiH dizajna. Okupljanje kreacija koje niti u najmanju ruku nisu bile slične, niti povezane, je bilo teško. Ono što je bilo najteže, je to što su one morale zaokružiti priču, ali smo na kraju uspjeli. U taj editorial smo moj tim i ja uložili puno ljubavi, te je naša ljubav bila nagrađena tako što su nam javili da smo dobili i cover tog broja. To je u 7jedno bio i moj prvi cover, tako da sam na Spinning Shades NO3 veoma ponosan.

FM42: Kakav je osećaj biti objavljen i raditi za jedan Vogue, Dazed ili 7Hues?
Osjećaj da neko cijeni i prihvati tvoj rad je zaista velik. Za mene je on kao uzvracena ljubav, koja te iznova cini jacim i boljim. Što na kraju i jeste cilj svega toga, da svaki put budemo bolji.
FM42: Na čemu trenutno radiš a da smeš da nam otkriješ? A na čemu bi voleo da radiš a da možda ni sebi ne smeš glasno da kažeš?
Trenutno radim na editorialu za dizajnera Milana Senića, i vizualima koje postavljam na svoj Vogue Italia PhotoVogue portfolio. Krajem augusta bih trebao da ostvarim saradnju sa jednom inostranom dizajericom, i možda ljude iznenadim sa još jednim editorialom. Ako mene pitate moja najveca želja su Vogue Italia, Vogue Ukraine, System magazine, iD, itd…
FM42: Koliko ti društvene mreže i sama digitalizacija mogu pomoći u radu i kako obzirom na masu popularnog a nekvalitetnog sadržaja koji se deli? Da li veruješ da pravi kvalitet ipak nađe svoj put, gde vidiš sebe u nekoj bližoj budućnosti i šta bi porućio našim čitaocima?
Ja vjerujem da prava umjetnost uvijek pronađe svoj put, samo ponekad treba vremena. U tom vremenu čovjek treba da živi u prezenciji, i kad se najmanje nadamo, tada dobijemo ono što smo željeli. A vašim čitaocima bih poručio da vjeruju u ljubav. Od ljubavi kreće sve.

FM42: Kako društvene mreže i digitalizacija mogu da pomognu, a koliko mogu da ogmognu u samom radu?
Društvene mreže su danas postale mač sa dvije oštrice. Pozitivno je to što umjetnici ne moraju ostati nijemi, te svoj rad mogu plasirati ljudima, bez da ih ko ograničava. Ali negativna stvar je to što se danas svi nazivaju umjetnicima, i svi su ubijeđeni da imaju dobar produkt. To može da stvori konfuziju kod ljudi.

FM42: Kako uspevaš da izbegneš opšte mesto i zonu komfora u radu?
Čim počnem da se osjećam sigurno u nečemu, to odmah prestajem da radim, i uvodim neki novi način rada.

FM42: Analogna ili digitalna fotografija i zašto?
Ja sam jako malo radio analognu fotografiju, i ipak bih rekao analogna prije digitalne. Digitalna fotografija je sve učinila lakšim, ali i vještačkim. Ljudi su se previše prepustili obradi, te su tako stvorili iskrivljene standarde ljepote. Dok je rad sa analognim aparatima nešto posebno, i sama analogna fotografija je tako čista i nevina, a opet snažna i prodorna.

FM42: I za kraj, šta je za tebe ljubav i da li veruješ u nju?
Kada bih morao da opišem ljubav, ne bih mogao, ali slijepo vjerujem u nju. Ponekad ljubav zna da ujede za srce kao zmija, pa se dio nas ugasi kao plamen svijeće. Ali put će nas uvijek dovesti do mjesta na kom trebamo biti, i sunce će biti naša pobjeda. Kao što sam već spomenuo vjerujte, i nikad nemojte prestati.